Latinski naziv: Acer campestre L.

Srpski: Klen, Poljski javor

Engleski: Common maple, Field maple

Mađarski: Mezei juhar

Nemački: Feld-Ahorn, Massholder

Etimologija: Ácer (rimski naziv)=oštar (misli se na oblik listova); campestér, campéstris (lat.)=poljski, koji raste na polju,

Habitus: Listopadno drvo visine oko 20 m, kompaktne, nepravilne krošnje, a često raste i kao žbun. Veoma razvijen srcast korenov sistem

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna vrsta, velike izdanačke sposobnosti. Nema zahteva prema vrsti zemljišta.

Ekološki značaj: Klen ima značaj za divlje životinje, lisne vaši, bubamare, osolike muve i ptice. Mnoge vrste moljaca hrane se njegovim listovima. Cvetovi su izvor nektara i polena za pčele i ptice, a mali sisari jedu plodove.

Upotreba: Poljski javor proizvodi najtvrđe drvo najveće gustine od svih evropskih javora. Tople je kremasto-braon boje sa svilenkastim sjajem. Tradicionalna upotreba uključuje struganje drveta i rezbarenje. Njegovo drvo je takođe popularno za pravljenje muzičkih instrumenata, posebno harfi.

Mitologija i verovanja: U delovima Evrope verovalo se da grane javora obešene iznad vrata sprečavaju slepe miševe da uđu. Travar Kalpeper je preporučio javorovo lišće i koru za jačanje života. Srednjovekovno sujeverje govorilo je da ako pređete granom javora preko deteta, odagnaće se svaka magija.

Napomena: Dobro vezuje tlo. Pogodna za sadnju pojedinačno, ili u grupama na različitim tipovima staništa.

Latinski naziv: Acer tataricum L.

Srpski naziv: Žešlja, Tatarski javor, Žestika

Mađarski naziv: Tűzvörös Juhar

Engleski naziv: Tatarian maple

Nemački naziv: Tatarischer Steppen-Ahorn

Etimologija: Ácer (rimski naziv)=oštar (misli se na oblik listova); tátaricus (lat.)=tatarski

Habitus: Listopadno drvo visine 8 do 12 m nepravilne. Često, od prirode, raste i kao žbun.

Distribucija: Pontsko-panonski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, pretežno mezofilna vrsta. Nema zahteva prema zemljištu, odlično podnosi zaslanjana zemljišta.

Napomena: Značajan činilac šumske i šumostepske vegetacije panonske regije. Medonosna vrsta. Značajna za sadnju u manjim grupama na slanim zemljištima.

Latinski naziv: Berberis vulgaris L.

Srpski naziv: Žutika

Mađarski naziv: Sóskaborbolya, Sóskafa

Engleski naziv: Common Barberry, European Barberry

Nemački naziv: Gemeine Berberitze

Etimologija: Bar-berry=srednjovekovni latinski, barbaris= od arapskog naziva za plod; vulgaris (lat.)=običan, svakodnevan

Habitus: Listopadni žbun visine oko 3 m, sa uspravnim, šibolikim granama. Na dugorastima se formiraju trodelni do petodelni trnovi (metamorfoze lista). Korenov sistem dobro razvijen.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, anemofilna, heliofilna, vrsta. Velike ekološke amplitude i veoma malih zahteva prema stanišnim uslovima.

Upotreba: Najstariji nalazi o upotrebi ploda žutike za prečišćavanje krvi upisani su na glinene ploče u biblioteci asirskog (današnji Irak) cara Asurbanipala tokom 650. godine pre nove ere. Kora stabljike, koren vrste Berberisa su naširoko korišćeni u ajurvedskim, homeopatskim i etno-medicinama kao sirovine ili sastojci. U ajurvedi se tradicionalno koristi za lečenje raznih infekcija oka, uha i usta, za mršavljenje, za brzo zarastanje rana. U tradicionalnoj medicini Irana i drugih zemalja istoka i bliskog istoka koristo se za lečenje žutice.

Napomena: Medonosna vrsta. Pogodna za sadnju u manjim ili većim grupama, kao i linijski na osunčanim terenima, dalje od staza i mesta gde se okupljaju posetioci. Pogodna za sanaciju degradiranih staništa.

Latinski naziv: Cornus sanguinea L.

Srpski naziv: Svib

Mađarski naziv: Veresgyűrű som

Engleski naziv: Mountain Dogwood, Red Dogwood

Nemački naziv: Blutroter Hartriegel, Rothartriegel

Etimologija: Cornus (lat. Cornis)=rog, drvo je tvrdo; sanguíneum (lat.)=kao krv crven, grane su u jesen i tokom zime jarko crvene

Habitus: Listopadni žbun visine oko 3 m, sa dugim šibolikim granama, koje su zimi tamno crvene boje. Površinski korenov sistem, dobro razvijen.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna,spororastuća vrsta, velike izdanačke sposobnosti. Izuzetno široke ekološke amplitude i podnosi jaku insolaciju, kao i siromašno, plitko zemljište.

Ekološki značaj: Listove jedu gusenice nekih moljaca, dok cvetove posećuju insekti, a bobice jedu mnogi sisari i ptice.

Upotreba: –

Mitologija i verovanja: –

Napomena: U Vojvodini se spontano pojavljuje u pojasima između oranica (živice). Medonosna je vrsta. Pogodna za formiranje nižeg sprata u zaštitnim pojasevima, kao i za sadnju u grupama, ili kao soliter. Veoma je popularna hortikulturna vrsta, u jesenjem i zimskom aspektu, zbog kolorita listova i grana.

Latinski naziv: Crataegus monogyna Jacq.

Srpski naziv: Beli glog, Jednosemeni glog

Mađarski naziv: Egybibés galagonya

Engleski naziv: Common Hawthorn, White Hawthorn

Nemački naziv: Eingriffliger Weissdorn, Weissdorn

Etimologija: Crataegus (gr. κράταιγος)= čvrst, tvrd, snažan, naziv ostao je naziv od Teofrasta, odnosi se na tvrdo drvo

Habitus: Listopadni žbun visine 3 – 6 m, ređe niže drvo visine do 8 m. Grane sa trnovima. Korenov sistem dobro razvijen.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, pretežno kserotermna, polusciofilna vrsta. Veoma široke ekološke amplitude.

Ekološki značaj: Glog privlači više od 300 vrsta insekata. Značajan je za ishranu gusenica moljaca. Cvetove jedu puhovi, takođe cvetovi obezbeđuju nektar i polen za pčele i druge insekte oprašivače. Plodovi su bogati antioksidansima i jedu ih ptice selice i mali sisari. Trnovito žbunje i gusto lišće čini fantastično sklonište za gnežđenje za mnoge vrste ptica.

Upotreba: Drvo običnog gloga je veoma tvrdo. Koristiti u strugarstvu i graviranju i za izradu furnira i ormara, kutija i delova za čamce. Mladi listovi, cvetni pupoljci i mladi cvetovi su jestivi. Cvetni pupoljci u razvoju su posebno dobri. Bobice su jestive ali mogu izazvati blage stomačne tegobe. Najčešće se koriste za pravljenje želea, vina i kečapa.

Lekovita je vrsta, cvetovi se koriste za spravljanje čajeva.

Mitologija i verovanja: Glog je bio paganski simbol plodnosti. Verovalo se da će unošenje cveta gloga u unutrašnjost biti praćeno bolešću i smrću. Botaničari su kasnije saznali da je hemikalija trimetilamin u cvetu gloga takođe jedna od prvih hemikalija nastalih u propadajućem životinjskom tkivu, tako da nije iznenađujuće što se cvetovi gloga povezuju sa smrću. Njegovo cvetanje označavalo je tačku u kojoj proleće prelazi u leto.

Napomena: U Vojvodini se spontano pojavljuje u pojasevima između oranica (živice). Medonosna je vrsta. Kulturni značaj- veoma značajna ’zaštitna’ vrsta u narodnim verovanjima. Pogodna vrsta za zaštitne pojaseve, kao i sadnju u mešovitim grupama.

Latinski naziv: Crataegus oxyacantha L.

Srpski naziv: Crveni Glog, Višesemeni glog,

Mađarski naziv: Hosszúcsészés galagonya, Rózsaképű galagonya

Engleski naziv: Common Hawthorn

Nemački naziv: Stumpfgelappter Weissdorn

Etimologija: Crataegus (gr. κράταιγος)= čvrst, tvrd, snažan, naziv ostao je naziv od Teofrasta, odnosi se na tvrdo drvo

Habitus: Listopadni žbun srednje veličine, ili niže drvo visine do 12 m. Grane su sa trnovima. Dobro razvijen površinski korenov sistem.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, higromezofilna vrsta. Šire ekološke amplitude, ali joj odgovaraju nešto svežija zemljišta.

Ekološki značaj: Glog privlači više od 300 vrsta insekata. Značajan je za ishranu gusenica moljaca. Cvetove jedu puhovi, takođe cvetovi obezbeđuju nektar i polen za pčele i druge insekte oprašivače. Plodovi su bogati antioksidansima i jedu ih ptice selice i mali sisari. Trnovito žbunje i gusto lišće čini fantastično sklonište za gnežđenje za mnoge vrste ptica.

Upotreba: Drvo običnog gloga je veoma tvrdo. Koristiti u strugarstvu i graviranju i za izradu furnira i ormara, kutija i delova za čamce. Mladi listovi, cvetni pupoljci i mladi cvetovi su jestivi. Cvetni pupoljci u razvoju su posebno dobri. Bobice su jestive ali mogu izazvati blage stomačne tegobe. Najčešće se koriste za pravljenje želea, vina i kečapa.

Lekovita je vrsta, cvetovi se koriste za spravljanje čajeva.

Mitologija i verovanja: Glog je bio paganski simbol plodnosti. Verovalo se da će unošenje cveta gloga u unutrašnjost biti praćeno bolešću i smrću. Botaničari su kasnije saznali da je hemikalija trimetilamin u cvetu gloga takođe jedna od prvih hemikalija nastalih u propadajućem životinjskom tkivu, tako da nije iznenađujuće što se cvetovi gloga povezuju sa smrću. Njegovo cvetanje označavalo je tačku u kojoj proleće prelazi u leto.

Napomena: U Vojvodini se spontano pojavljuje u pojasevima između oranica (živice). Medonosna je vrsta. Kulturni značaj- veoma značajna ’zaštitna’ vrsta u narodnim verovanjima. Pogodna vrsta za zaštitne pojaseve, kao i sadnju u mešovitim grupama.

Latinski naziv: Euonymus europaeus L.

Srpski naziv: kurika, popova kapica, vretenika

Mađarski naziv: Csíkos kecskerágó

Engleski naziv: Common Spindle Tree, Witchwood

Nemački naziv: Echtes Pfaffenhutcheb, Gemeiner Spindelbaum

Etimologija: Euonymus (gr. Ευώνυμος)=dobrog imena, ili po drugom tumačenju Teofrastov naziv za bijke čije se drvo koristilo za pravljenje vretena

Habitus: Listopadni žbun, ili niže drvo visine do 6 m retke i prozračne krošnje. Srednje razvijen, površinski korenov sistem.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, mezofilna do higromezofilna, brzorastuća i otrovna vrsta. Široke je ekološke amplitude, odgovaraju joj vlažnija staništa

Ekološki značaj: Listovima se hrane gusenice moljaca i leptira. Listovi takođe privlače i lisne vaši i njihove predatore, uključujući muve, bubamare, kao i vrapca i druge vrste ptica. Cvetovi su bogat izvor nektara i polena za insekte.

Upotreba: U prošlosti se od njega pravila „vretena“ za predenje i držanje vune (otuda i ime), kao i ražnjići, čačkalice, klinovi i igle za pletenje. Plodovi su pečeni i mleveni u prah i korišćeni za lečenje vaški ili šuge kod stoke. I listovi i plodovi su toksični za ljude – bobice imaju laksativni efekat. Danas se drvo koristi za izradu visokokvalitetnog drvenog uglja za umetnike.

Mitologija i verovanja: Nekada je važilo verovanje da ako kurika ranije procveta, na putu je izbijanje kuge.

Napomena: Medonosna je vrsta. Pogodna za zaštitne pojaseve, kao i sadnju u mešovitim grupama. Kultivisani oblici se uzgajaju u baštama zbog jakog jesenjeg kolorita listova i plodova.

Latinski naziv: Frangula alnus Mill.

Srpski naziv: Trušljika obična, pasdren, krkavina

Mađarski naziv: Kutyabenge

Engleski naziv: Alder Buckthorn, Glossy Buckthorn

Nemački naziv: Pulverbaum, Gemeiner Faulbaum

Etimologija: Frangulus (lat.)=krhko, odnosi se na krhko-lomljivo drvo

Habitus: Listopadni žbun visok 1 – 3 m, ređe niže drvo do oko 7 m retke krošnje. Korenov sistem je dobro razvijen.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, mezofilna vrsta. Više joj odgovaraju vlažnija staništa.

Ekološki značaj: Listovi bokvice su glavna biljka za ishranu zaštićene vrste leptira Gonepteryx rhamni poznat po nazivu „Limunovac”. Cveće je dragoceno za pčele, a plod važan izvor hrane za ptice, posebno za drozdove.

Upotreba: Lekovita biljka. U medicini, kora trušljike (Cortex Rhamni Frangulae) se još od davnina koristila kao purgativno sredstvo. I danas se intenzivno koristi u ove svrhe. Ova biljka se koristila i za pravlјenje baruta, pigmenata i boja. Nekada se ovo drvo, veoma tvrdo i izdržljivo, koje dobro se oštri, koristilo i za izradu drvenih eksera, cipela, postolja za cipele, strela i ražnjića.

Mitologija i verovanja: Verovalo se da ima moć za zaštitu od vradžbina, demona, otrova i glavobolje.

Napomena: Medonosna je vrsta. Pogodna je za sadnju na vlažnim terenima, pored obala, u mešovitim grupama sa vrbama.

Latinski naziv: Fraxinus angustifolia L.

Srpski naziv: Poljski jasen, Lučki jasen

Mađarski naziv: Keskenylevelű kőris

Engleski naziv: Narrow-leaved Ash

Nemački naziv: Schmalblättrige Esche

Etimologija: Fraxinus (gr.phraxis)= ograda, drvo se koristilo za kočeve za ograde, prema nekim autorima stari latinski naziv za jasen, koristio Vergilije

Habitus: Listopadno drvo visine oko 15 m, ali u povoljnim uslovima naraste i do 25 m. Duguljasto ovalne guste i pravilne krošnje. Veoma razvijen, širok korenov sistem.

Distribucija: Pontsko-submediteranski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Anemofilna, higrofilna vrsta, široke ekološke amplitude. Najbolje uspeva u priobalnim šumama, na vlažnom zemljištu, ali se dobro pokazuje i na ostalim staništima.

Napomena: Značajan činilac šumske i šumostepske vegetacije panonske regije. Dobro vezuje tlo. Pogodna vrsta za zaštitne pojaseve, u kombinaciji sa drugim vrstama.

Latinski naziv: Ligustrum vulgare L.

Srpski naziv: Obična kalina, Zimolez

Mađarski naziv: Közönséges fagyal

Engleski naziv: Common Privet, European Privet

Nemački naziv: Gemeiner Liguster

Etimologija: Ligustrum (lat.)= ligula ‘vezivo’ kako su nazvali ovu vrstu Plinije i Vergilije, pogodna za pletarstvo

Habitus: Listopadni razgranati žbun visine 1 – 3 m sa šibolikim, slabo razgranatim granama. Korenov sistem dobro razvijen.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, mezofilna vrsta, vrlo jake izdanačke sposobnosti. Široke ekološke amplitude

Napomena: Medonosna je vrsta. Pogodna za sadnju u zaštitnim pojasevima, odlično podnosi orezivanje.

Latinski naziv: Populus alba L.

Srpski naziv: Bela topola

Mađarski naziv: Fehér nyár

Engleski naziv: Silver Poplar, White Poplar

Nemački naziv: Silber-Pappel

Etimologija: Populus (lat.)=stari latinski naziv za topole „arbor populi“-narodno drvo; alba (lat.)=belo, odnosi se na srebrno belo naličje lista.

Habitus: Listopadno drvo visine 30-40 m, okrugle, nekad piramidalne krošnje. Korenov sistem je jako razvijenim, sa dubokim i površinskim korenima.

Distribucija: Subjužnosibirski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Dvodoma, entomofilna, mezofilna i heliofilna vrsta. Odgovaraju joj sveža, bogata i vlažna zemljišta, ali se odlično pokazuje i na drugim tipovima.

Ekološki značaj: Lišćem topole se hrane razne gusenice moljaca. Cvetovi-mace rani su izvor polena i nektara za pčele i druge insekte, a semenom se hrane ptice.

Upotreba: Drveće bele topole se sadi u vetrozaštitnim pojasevima. Bela topola se od davnina koristila u medicini, njena kora ima adstringentna, antiseptička i antiinflamatorna svojstva. Korišćena je za lečenje niza tegoba, u rasponu od reumatizma i problema sa varenjem do bolova u donjem delu leđa i gihta. Spolja, kora se pravila u obloge za lečenje inficiranih rana, hemoroida i prehlade. Danas se listovi koriste za lečenje karijesa.

Mitologija i verovanja: U drevnoj grčkoj mitologiji, bela topola je posvećena Herkulu nakon što je uništio Kakusa, diva koji bljuje vatru, pored brda Aventin koje je bilo prekriveno belim topolama. Ljudi koji su prinosili žrtvu Herkulu uvek su venčiće napravljene od grančica bele topole.

Napomena: Izuzetno dobro vezuje zemljište na vlažnim terenima. Pogodna za sadnju u manjim ili većim grupama

Latinski naziv: Populus nigra L.

Srpski naziv: Crna topola

Mađarski naziv: Fekete nyár

Engleski naziv: Black Poplar

Nemački naziv: Schwarz-Pappel, Margareten-Pappel

Etimologija: Populus (lat.)=stari latinski naziv za topole „arbor populi“-narodno drvo; ili (gr. πάλλω)=pállo, odnosi se na treperavo lišće, nigra (lat.)=tamna, crna, odnosi se na tamnu boju grana i stabla.

Habitus: Listopadno drvo visine do 35 m, široke i svetle krošnje. Brzorastuća je vrsta i podnosi plavljenje.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Dvodoma, entomofilna, heliofilna i higrofilna vrsta. Najbolje uspeva na aluvijalnim, lakim i peskovitim zemljištima, ali se dobro pokazuje na svim staništima sa dovoljno vlage u zemljištu.

Ekološki značaj: Lišćem topole se hrane razne gusenice moljaca. Cvetovi-mace rani su izvor polena i nektara za pčele i druge insekte, a semenom se hrane ptice.

Upotreba: Drvo crne topole tradicionalno se upotrebljavalo za pravljenje točkova za kolica i dna vagona. Zbog svoje prirodne otpornosti na vatru često se koristio za podne ploče, posebno u vreme parafinskih lampi. Crna topola se može šišati/orezivati i stoga je bila popularan izvor za slamnate špage, štapiće za pasulj, klinove za odeću i pletene korpe za voće. Danas se hibridno drvo crne topole koristi za izradu kutija za vino, paleta, polica, činija i igračaka.

Mitologija i verovanja: Prema grčkoj mitologiji, crna topola je nastala nakon Faetonovog fatalnog pokušaja da vozi Apolonove kočije. Faetonove sestre su podigle takvu galamu oplakujući njegovu smrt da su ih bogovi pretvorili u crne topole. Takođe se kaže da su pale crvene muške mace đavolji prsti i donose nesreću ako se pokupe.

Napomena: Izuzetno dobro vezuje zemljište na vlažnim terenima. Pogodna za sadnju pojedinačno, linijski, u manjim, ili većim grupama.

Latinski naziv: Populus x canescens (Aiton) Sm.

Srpski naziv: Siva topola

Mađarski naziv: Szürke nyár

Engleski naziv: Gray Poplar

Nemački naziv: Grau-Pappel

Etimologija: Populus (lat.)=stari latinski naziv za topole „arbor populi“-narodno drvo; canescens (lat.)=sa belo sivim finim dlakama, odnosi se na naličje lista.

Habitus: Listopadno drvo visine i preko 40 m. Hibridna vrsta nastala ukrštanjem bele topole i trepetljike. Nastaje kultivacijom, ali i od prirode. Veoma otporna vrsta.

Distribucija: Srednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Dvodoma, anemofilna i heliofilna vrsta. Nema zahteva prema zemljištu, ali joj lesna, glinovita i peskovita zemljišta najviše odgovaraju.

Napomena: Ovo je prirodan hibrid bele topole i trepetljike (jasike). Pogodna za vetrozaštitne pojaseve.

Latinski naziv: Prunus fruticosa L.

Srpski naziv: Stepska višnja

Mađarski naziv: Molyhos madárhúr

Engleski naziv: Steppe cherry, European dwarf cherry, Mongolian cherry

Nemački naziv: Zwergkirsche

Etimologija: Prunus  (lat.)=stari latinski naziv za šljive; fruticosus (lat.)=koji donosi plodove

Habitus: Listopadni žbun visine 1 – 2 m, i isto toliko raste u širinu. Izuzetno razvijen, nešto plići korenov sistem. Širi se adventivnim korenovima.

Distribucija: Pontsko-submediteranski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, heliofilna vrsta, veoma otporna na sušu, visoke temperature i mraz

Napomena: U Vojvodini se spontano pojavljuje u pojasima između oranica (živice). Medonosna je vrsta. Kulturni značaj- sakupljanje plodova. Pogodna za sadnju u zaštitnim pojasevima, kao i u grupama, ili kao soliter. Ne podnosi so u zemljištu.

Latinski naziv: Prunus spinosa L.

Srpski naziv: Crni trn, Trnjina

Mađarski naziv: Kökény

Engleski naziv: Blackthorn, Sloe

Nemački naziv: Schlehdorn, Schlehe, Schwarzdorn

Etimologija: Prunus  (lat.)=stari latinski naziv za šljive; spinosa (lat.)=trnovit

Habitus: Listopadni žbun visine 1 – 4 m, veoma razgranat, sa gustim i trnovitim granama. Jako razvijen korenov sistem, prodire duboko u dubinu i širinu.

Distribucija: Subpontski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, heliofilna vrsta, velike izdanačke sposobnosti. Izuzetno širke ekološke amplitude, bez zahteva prema tipu staništa, ili zemljišta.

Ekološki značaj: Medonosna vrsta, bogata i polenom i nektarom.  Lišće služi za ishranu gusenica mnogih vrsta leptira. Ptice se gnezde među gustim, trnovitim šikarama, jedu gusenice i druge insekte sa lišća, a tokom jeseni plodove trnjine.

Upotreba: Tradicionalno, trnjina se koristila za pravljenje tonika i sirupa koji su „pomagali probavne tegobe i olakšali reumatizam. Ovi tonici i sirupi su koristili koru, cveće i voće trnjina. Danas se od trnjina i dalje prave vino, kompoti, džemovi i džin. Nekada se drvo trnjine koristilo za pravljenje štapova i različitih alata od drveta.

Mitologija i verovanja: Verovalo se da su veštičiji štapovi pravljeni od drveta trnjine.

Napomena: U Vojvodini se spontano pojavljuje u pojasevima između oranica (živice). Medonosna je vrsta. Kulturni značaj- sakupljanje ploda. Pogodna za sadnju u zaštitnim pojasevima.

Latinski naziv: Prunus tenella Batsch, Amygdalus nana L.

Srpski naziv: Bademić, Stepski badem

Mađarski naziv: Törpemandula

Engleski naziv: Russian almond, Dwarf almond

Nemački naziv: Zwergmandel

Etimologija: Amygdalus (gr. ἀμυγδάλη)=stari grčki naziv za badem; nana (gr. νᾶνος, nānos)=patuljasto, veoma nisko misli se na patuljast rast ove vrste u odnosu na bademovo drvo

Habitus: Nizak žbun, visine 0,5-1,5 m, koji cveta u aprilu, a zreo plod donosi u septembru

Distribucija: Ponstko-centralnoazijski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, mezofilna, spororastuća vrsta, široke ekološke amplitude.

Napomena: Kao reliktna vrsta raste na suvim, osunčanim staništima stepskog karaktera i na obodima šuma – zajednice žestike i hrasta (Aceri tatarico-Quercetum) koja je potencijalna klimazonalna šumska vegetacija Vojvodine. U Panonskoj niziji pa i u Vojvodini je ova vrsta u spontanom izumiranju. Zaštićen je Pravilnikom o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva – Prilog II – zaštićene vrste (Službeni glasnik Republike Srbije, br. 05/10) i nalazi se na Evropskoj crvenoj listi i u Crvenoj knjizi flore Srbije (I tom – preliminarna lista najugroženijih biljaka).

Latinski naziv: Pyrus pyraster (L.) Burgsd.

Srpski naziv: Divlja kruška

Mađarski naziv: Vadkörte

Engleski naziv: Common Pear, Wild Pear

Nemački naziv: Gemeiner Birnbaum, Holz-Birne

Etimologija: Pyrus (lat.)=stari latinski naziv za krušku, plod

Habitus: Listopadno drvo visine 15 – 20 m, široko piramidalne, guste krošnje, sa trnovitim granama. Jako razvijenog korenovig sistema.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, mezofilna, spororastuća vrsta, široke ekološke amplitude.

Napomena: Dobro vezuje tlo. Medonosna vrsta. Pogodna za sadnju linijski, ili u manjim grupama.

Latinski naziv: Quercus cerris L.

Srpski naziv: Hrast cer

Mađarski naziv: Cser

Engleski naziv: Austrian Oak, Turkey Oak, Moss-cuped Oak

Nemački naziv: Burgund-Eiche, Zerr-Eiche

Etimologija: Quercus (lat.)= hrast, srodan sa arapskim nazivom „alqurq“ što znači pluta; cerris (lat.)=stari latinski naziv za cer korišćen od Plinija i Kolumele

Habitus: Listopadno drvo visine 20-30 m, u početku piramidalne kasnije široke krošnje, starosti do 200 godina.

Distribucija: Submediteranski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, anemofilna, kserotermna, heliofilna vrsta. Ekološka amplituda joj je prilično široka. Nema zahteva prema zemljištu, može da uspeva i na suvom, siromašnom, skeletnom zemljištu.

Ekološki značaj: Cer nije toliko vredan za autohtone divlje životinje kao hrast lužnjak, ali cvetovi predstavljaju izvor polena za pčele i druge insekte, a žir jedu ptice i mali sisari (iako se kaže da su manje ukusni žira lužnjaka). Ptice se mogu gnezditi i gnezditi među granama.

Upotreba: –

Mitologija i verovanja: U drevnim legendama se tvrdilo da se vile noću viđaju ispod cera. Zbog toga je njegovo drvo odabrano za magijske zapise. Njegova drva su rado uzimana za Badnje veče. Da nije bilo hrasta u blizini, domaćin bi ponekad donosio hrastovu granu u kuću i pitao ostale ukućane da li slave mladog Boga. Kada je dobio pozitivan odgovor, blagoslovio je plodnost hrastovom grančicom i nakon obreda je stavio u zid iznad ognjišta. Kada devojka želi da ima dečake, mora da pomene hrast na ceremoniji venčanja. Negde u selu hrast „Zapis“ se smatrao zaštitnikom mesta i niko nije smeo da ga seče. Da ima šupljinu, nerotkinje bi se provlačile kroz njega da bi zatrudnele.

U narodnom verovanju, cer je drvo sreće.  U narodnoj medicini hrastova kora se koristila u vinu kao lek.

Napomena: Termofilna i heliofitna vrsta, u znatnoj meri i kserotermna, prilagođena pre svega submediteranskoj i umereno kontinentalnoj klimi jugoistočne Evrope; na toploj, bogatoj mineralnim materijama i slabo kiseloj podlozi, na krečnjaku ili silikatu.

Latinski naziv: Quercus petraea (Matt.) Liebl.

Srpski naziv: Hrast kitnjak

Mađarski naziv: Kocsánytalan tölgy

Engleski naziv: Downy Oak, Pubescent Oak

Nemački naziv: Flaum-Eiche, Flaumhaarige-Eiche

Etimologija: Quercus (lat.)= hrast, srodan sa arapskim nazivom „alqurq“ što znači pluta; pubescens (lat. petros)=stena, može da raste na plitkom, slaborazvijenom i suvom zemljištu.

Habitus: Listopadno drvo visoko do 35 m (ponekad do 40 m) dostiže starost do 600-700 godina. Veoma razvijen korenov sistem.

Distribucija: Srednjeevropski florni element.

Biologija/Ekologija vrste: Široka ekološka amplituda u pogledu zemljišta, od dubokih do eskstremno suvih, plitkih, nerazvijenih skeletnih zemljišta.

Ekološki značaj: Bilo da se radi o kitnjaku ili lužnjaku, hrastovi podržavaju više divljih životinja od bilo koje druge autohtone vrste drveća. Oni obezbeđuju stanište za više od 257 vrsta insekata, koji su izvor hrane za ptice i druge predatore. Šupljine mrtvog drveta predstavljaju prostor za ptice gnezdarice i slepe miševe. Žir jedu brojne ptice i sisari. Cvetni i lisni pupoljci hrasta kitnjaka služe za ishranu gusenica leptira.

Upotreba: –

Mitologija i verovanja: Druidi su praktikovali rituale u hrastovim šumarcima i negovali imelu koja raste u granama hrasta. Takođe je povezano sa kraljevstvom: drevni kraljevi i rimski carevi nosili su krune od hrastovog lišća. U Engleskoj, hrast je nacionalni simbol snage. Parovi su se venčavali pod drevnim hrastovima u vreme Olivera Kromvela. Hrast je amblem mnogih ekoloških grupa.

Napomena: Hrastovi generalno imaju veliki ekološki značaj za druge vrste, pre svega insekte (284 vrste), a zatim i ptice, kao i sisare.

Latinski naziv: Quercus pubescens L.

Srpski naziv: Hrast medunac

Mađarski naziv: Molyhos tölgy

Engleski naziv: Downy Oak, Pubescent Oak

Nemački naziv: Flaum-Eiche, Flaumhaarige-Eiche

Etimologija: Quercus (lat.)= hrast, srodan sa arapskim nazivom „alqurq“ što znači pluta; pubescens (lat. pubescens)= znači prekriven mekim kratkim dlakama, misli se na naličje lista.

Habitus: Listopadno drvo visine 15 – 20 m, veoma široke krošnje. Korenov sistem razvijen, snažno prodire i kroz veoma čvrste podloge.

Distribucija: Submediteranski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, anemofilna, kserotermna, heliofilna vrsta. Ekološka amplituda joj je prilično široka. Nema zahteva prema zemljištu, može da uspeva i na suvom, siromašnom, skeletnom zemljištu.

Napomena: Odlično podnosi sušu i žarka leta. Pogodan kao soliter, naročito na stepskim staništima.

Latinski naziv: Quercus robur L.

Srpski naziv: Dub, Hrast lužnjak

Mađarski naziv: Kocsányos tölgy

Engleski naziv: Common Oak, Peduuculate Oak

Nemački naziv: Früh-Eiche, Sommer-Eiche

Etimologija: Quercus (lat.)= hrast, srodan sa arapskim nazivom „alqurq“ što znači pluta; robur (lat. robustus)=snažan, robusan, odnosi se na dimenzije stabla

Habitus: Listopadno drvo visine 30 – 40 (50) m široke, razgranate krošnje. Obrazuje izrazito dubok i razgranat korenov sistem (prisutna ektotrofna mikoriza).

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, anemofilna, heliofilna i mezofilna vrsta. Najbolju vitalnost dostiže na dubokim, plodnim zemljištima, sa visokim nivoom podzemne vode.

Ekološki značaj: Bilo da se radi o kitnjaku ili lužnjaku, hrastovi podržavaju više divljih životinja od bilo koje druge autohtone vrste drveća. Oni obezbeđuju stanište za više od 257 vrsta insekata, koji su izvor hrane za ptice i druge predatore. Šupljine mrtvog drveta predstavljaju prostor za ptice gnezdarice i slepe miševe. Žir jedu brojne ptice i sisari. Cvetni i lisni pupoljci hrasta kitnjaka služe za ishranu gusenica leptira.

Upotreba: Hrastovi proizvode jedno od najtvrđih i najizdržljivijih vrsta drveta na planeti. Međutim, potrebno je do 150 godina pre nego što hrast bude spreman za upotrebu u građevinarstvu. To je bilo cenjeno tvrdo drvo hiljadama godina i još se koristi za podove, burad za vino i ogrev. Žir se nekada koristio za pravljenje brašna za pravljenje hleba. Tanin koji se nalazi u kori se koristi za štavljenje kože još od rimskih vremena.

Mitologija i verovanja: Druidi su praktikovali rituale u hrastovim šumarcima i negovali imelu koja raste u granama hrasta. Takođe je povezano sa kraljevstvom: drevni kraljevi i rimski carevi nosili su krune od hrastovog lišća. U Engleskoj, hrast je nacionalni simbol snage. Parovi su se venčavali pod drevnim hrastovima u vreme Olivera Kromvela. Hrast je amblem mnogih ekoloških grupa.

Napomena: Edifikator šumske i šumo-stepske prirodne potencijalne vegetacije na području panonske regije. Najvrednije drvo na širem području. Kulturni značaj- često je biran kao hrast zapis. Pogodna vrsta za sadnju pojedinačno, ili u grupama.

Latinski naziv: Rosa canina L.

Srpski naziv: Pasja ruža, Šipurak

Mađarski naziv: Gyepűrózsa

Engleski naziv: Dog Hips, Dog Rose

Nemački naziv: Hecken-Rose, Hund Rose

Etimologija: Rosa (lat.)= ruža, canina(lat. canīnus)=pasja, misli se na veću brojnost ili manju vrednost

Habitus: Listopadni žbun visine do 3 m, sa dugim, debelim, veoma razgranatim granama. Na granama su prisutne bodlje (emergence). Korenov sistem je veoma dobro razvijen.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna vrsta, izuzetno široke ekološke amplitude. Nije izbirljiva prema tipu staništa ni zemljišta.

Ekološki značaj: Cvetovi šipka su važan izvor nektara za insekte, a njeni plodovi su izvor hrane za ptice kao što su kos i druge.

Upotreba: Šipak je bogat vitaminom C i tradicionalno se koristio za pravljenje sirupa i džemova. Ulje šipka je takođe popularan proizvod za negu kože.

Mitologija i verovanja: Uobičajen simbol u srednjovekovnoj heraldici. Ima manje kraljevske konotacije u Nemačkoj, gde je povezan sa đavolom i kaže se da su njegove plodove koristile vile da bi se učinile nevidljivim.

Napomena: U Vojvodini se spontano pojavljuje u pojasevima između oranica (živice). Medonosna je vrsta. Kulturni značaj- sakupljanje ploda. Pogodna kao soliter, za sadnju u manjim grupama, kao i za pojaseve.

Latinski naziv: Rosa gallica L.

Srpski naziv: Običan pasdren, Krkavina

Mađarski naziv: Parlagi rózsa

Engleski naziv: French Rose, Red Rose

Nemački naziv: Essig Rose, Gallische Rose, Zucker Rose

Etimologija: Rosa (lat.)= ruža, gallica=galski area, Francuska i Belgija

Habitus: listopadni žbun koji raste do 2 metra visine.

Distribucija: Seubpontsko-centralnoazijsko submediteranski florni element

Biologija/Ekologija vrste: U cvetu je od juna do jula, a seme dozreva od avgusta do oktobra.

Napomena: Spontano pojavljuje u pojasevima između oranica (živice), ili duž ivice šume. Medonosna je vrsta. Kulturni značaj- sakupljanje cveta u medicinske svrhe, ima dugu tradiciju primene u parfemskoj industriji. Pogodna kao soliter, za sadnju u manjim grupama.

Latinski naziv: Salix alba L.

Srpski naziv: Bela vrba

Mađarski naziv: Fehér fűz

Engleski naziv: Common Willow, White Willow

Nemački naziv: Silber-Weide, Weiss-Weide

Etimologija: Salix (lat. salire)=izbijati, najverovatnije zbog brojnih izbojaka i brzog rasta; alba (lat.)= beo, naličje listova

Habitus: Listopadno drvo visine oko 25 m, nepravilnog stabla i debelim, krivim horizontalnim ograncima. Izuzetno dobro razvijen, dubok korenov sistem.

Distribucija: Subevroazijski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Dvodoma, anemofilna, hidrofilna, brzorastuća vrsta. Otporna plavljenje u dužem vremenskom periodu i otporna na jake mrazeve. Zahteva alkalna zemljišta.

Ekološki značaj: Lišće vrbe jedu gusenice brojnih moljaca, takođe gusenice leptira modrog prelivca (Apatura iris-zaštićena vrsta Srbije). Cvetovi-mace su važan rani izvor polena i nektara za pčele i druge insekte, a ptice koriste stabla vrbe zbog prisustva gusenica i drugih insekata.

Upotreba: Tradicionalno, vrbe su se koristile za ublažavanje bolova povezanih sa glavoboljom i zuboboljom. Lek protiv bolova Aspirin se dobija od salicina, jedinjenja koje se nalazi u kori svih vrsta roda Salix. U srednjem veku, u mnogim delovima Evrope, kora se žvakala da bi se oslobodio salicin za ublažavanje bolova. Tinktura se takođe koristila za zaustavljanje krvarenja, čišćenje rana i za lečenje opštih bolova.

Mitologija i verovanja: Sve vrbe su bile drveće slavlja u biblijska vremena, ali se to vremenom promenilo i danas se vrbe više vezuju za tugu. Kod nas za proslavu praznika Cveti/Cvetne nedelje koriste se grane vrbe za pravljenje venčića..

Napomena: Značajna za vezivanje priobalnih terena. Muške individue ne plodonose te nisu alergeni. Vrsta pogodna za sadnju pojedinačno, linijski, u manjim ili većim grupama.

Latinski naziv: Salix cinerea L.

Srpski naziv: Barksa iva

Mađarski naziv: Rekettyefűz

Engleski naziv: Common Sallow, Gray Willow

Nemački naziv: Asch-Weide, Grau-Weide

Etimologija: Salix (lat. salire)=izbijati, najverovatnije zbog brojnih izbojaka i brzog rasta; cinerea (lat. „cinereus)= po sivoj plavkastoj boji

Habitus: Listopadno nisko drvo, ili žbun visine 1,5 – 3 m (izuzetno 6 m), veoma razgranate krošnje. Dobro razvijen korenov sistem.

Distribucija: Subevroazijski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Dvodoma, anemofilna, heliofilna i hidrofilna vrsta. Pogoduju joj staništa sa dosta vode (uz obale, potoke, vlažne livade i tresetišta).

Ekološki značaj: Lišće barske ive jedu gusenice brojnih moljaca, takođe gusenice leptira modrog prelivca (Apatura iris-zaštićena vrsta Srbije). Cvetovi su važan rani izvor polena i nektara za pčele i druge insekte, a ptice koriste barsku ivu za hranu, zbog prisustva gusenica i drugih insekata

Upotreba: Tradicionalno, vrbe su se koristile za ublažavanje bolova povezanih sa glavoboljom i zuboboljom. Lek protiv bolova Aspirin se dobija od salicina, jedinjenja koje se nalazi u kori svih vrsta roda Salix. U srednjem veku, u mnogim delovima Evrope, kora se žvakala da bi se oslobodio salicin za ublažavanje bolova. Tinktura se takođe koristila za zaustavljanje krvarenja, čišćenje rana i za lečenje opštih bolova

Mitologija i verovanja: Sve vrbe su bile drveće slavlja u biblijska vremena, ali se to vremenom promenilo i danas se vrbe više vezuju za tugu. Kod nas za proslavu praznika Cveti/Cvetne nedelje koriste se grane vrbe za pravljenje venčića.

Napomena: Muške individue ne plodonose te nisu alergeni. Pogodna za sadnju linijski uz obale, gde formira guste ’vrbake’.

Latinski naziv: Ulmus laevis Pall.

Srpski naziv: Vez

Mađarski naziv: Vénic, Vénicszil

Engleski naziv: Euopean White Elm, Russian White Elm

Nemački naziv: Flatter-Ulme, Bast-Rüster

Etimologija: Ulmus (lat.)=stari latinski i keltski naziv za brestove, laevis (lat.)=gladak, mekan

Habitus: Listopadno drvo visine i do 30 m, široke, razgranate, piramidalne krošnje. Izuzetno razvijen korenov sistem, znatno prodire i u dubinu i u širinu.

Distribucija: Subsrednjeevropski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, higrofilna, polusciofilna vrsta, jake izdanačke sposobnosti. Dugovečna vrsta (preko 400 godina)

Ekološki značaj: Mnoge ptice jedu seme bresta, a lišće obezbeđuje hranu za gusenice mnogih moljaca. Gusenice leptira Satyrium w-album (Knoch, 1782) hrane se brestovima i ova vrsta je dramatično opala otkako se holandska bolest bresta raširila. Poslednjih godina češće se beleži u prirodi, a u Srbiji smatra ugroženom vrstom.

Upotreba: Drvo bresta je jako i izdržljivo i čvrsto, otporno je na vodu. Korišćeno je za izradu čamaca i delova za čamce, nameštaja, drvenih vodovodnih cevi, podnih dasaka i kovčega.

Mitologija i verovanja: U narodnim pričama, brest ima moć da vam da proročanske snove.

Napomena: Značajan činilac šumske i šumostepske vegetacije panonske regije. Odlično podnosi periodično plavljenje. Pogodan za sadnju u manjim, ili većim grupama.

Latinski naziv: Ulmus minor Miller

Srpski naziv: Poljski brest

Mađarski naziv: Mezei szil

Engleski naziv: Common Elm, Field Elm

Nemački naziv: Rot-Rüster, Feld-Ulme

Etimologija: Ulmus (lat.)=stari latinski i keltski naziv za brestove, minor (lat.)=manji

Habitus: Listopadno drvo visine oko 40 m, pravilnog debla i gruste i razgranate krošnje

Distribucija: Submediteranski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, anemofilna, mezo-kserofilna, polusciofilna vrsta. Doživi i preko 500 godina strarosti. Odgovaraju mu sveža, aluvijalna zemljišta, ali se dobro pokazuje i na drugačijim staništima.

Ekološki značaj: Mnoge ptice jedu seme bresta, a lišće obezbeđuje hranu za gusenice mnogih moljaca. Gusenice leptira Satyrium w-album (Knoch, 1782) hrane se brestovima i ova vrsta je dramatično opala otkako se holandska bolest bresta raširila. Poslednjih godina češće se beleži u prirodi, a u Srbiji smatra ugroženom vrstom.

Upotreba: Drvo bresta je jako i izdržljivo i čvrsto, otporno je na vodu. Korišćeno je za izradu čamaca i delova za čamce, nameštaja, drvenih vodovodnih cevi, podnih dasaka i kovčega.

Mitologija i verovanja: –

Napomena: Značajan činilac šumske i šumostepske vegetacije panonske regije. Osetljiv na holandsku bolest brestova. Pogodan za sadnju u mešovitim grupama.

Latinski naziv: Viburnum lantana L.

Srpski naziv: Crna udika, Šibikovina

Mađarski naziv: Ostormén bangita

Engleski naziv: Mealy-Tree, Wayfaring-Tree

Nemački naziv: Flaumhaarige Schlinge

Etimologija: Viburnum (lat. viere)=vezivati, grane vrsta ovog roda su savitljive i koriste se u pletarstvu

Habitus: Listopadni žbun visine oko 3 m, rastresit i sa šibolikim granama. Dobro razvijen korenov sistem.

Distribucija: Submediteranski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, dvopolna, entomofilna, heliofilna, brzorastuća vrsta. Dobro podnosi i sušu i mraz. Nema zahteva prema zemljištu, toploljubiva je vrsta.

Ekološki značaj: Ptice koriste bobice za ishranu, a insekti kao što su osolike muve se hrane nektarom. Larve nekoliko vrsta moljaca hrane se listovima.

Upotreba: Danas se ova vrsta koristi iskuljučivo kao ukrasna, a nekada su se njegove snažne stabljike koristile za vezivanje bala sena. U Evropi se nekada drvo koristilo za pravljenje strela, u austrijskim Alpima 1991. godine pronađeno je telo lovca nazvanog „Ötzi“ iz perioda 4.000–3.500 godina pre nove ere, strele koje je nosio bile su napravljene od stabljika šibikovine (https://www.iceman.it/en/bowstring/).

Mitologija i verovanja: –

Napomena: Medonosna vrsta. Pogodna za sadnju u manjim ili većim grupama, kao i linijski na osunčanim terenima.

Latinski naziv: Viburnum opulus L.

Srpski naziv: Bekovina, Crvena udika

Mađarski naziv: Kányabangita

Engleski naziv: Common Snowball, Cranberry-Tree, Love Roses

Nemački naziv: Wasser-Schneeball, Gemeiner Schneeball

Etimologija: (lat. viere)=vezivati, grane vrsta ovog roda su savitljive i koriste se u pletarstvu

Habitus: Listopadni žbun visine oko 4 m sa šibolikim, uspravnim granama. Dobro razvijen, horizontalan korenov sistem.

Distribucija: Evroazijski florni element

Biologija/Ekologija vrste: Jednodoma, entomofilna, mezofilna vrsta. U mladosti je brzorastuća, kasnije raste znatno sporije. Preferira vlažna staništa.

Ekološki značaj: Crvene bobice su važan izvor hrane za ptice. Krošnja žbunja pruža sklonište za druge divlje životinje. Cvetovi su posebno privlačni osolikim muvama.

Upotreba: Bobice mogu biti blago toksične ako se jedu sirove, ali se mogu kuvati u žele ili džem. Smatra se da je kora efikasna u ublažavanju grčeva u mišićima kada se koristi u tinkturi.

Mitologija i verovanja: Bekovina je jedan od nacionalnih simbola Ukrajine i pominje se u mnogim narodnim pesmama i pojavljuje se u umetnosti i vezovima.

Napomena: Crvena udika je indikator drevnih šuma. Ako ga primetite dok istražujete u prirodi, to bi mogao biti znak da stojite u retkom i posebnom staništu. Medonosna je vrsta. Pogodna za sadnju u priobalnom području, u manjim grupama ili pojedinačno.

Vrsta: Ornithogalum boucheanum (Kunth) Asch.

Rod: Ornithogalum

Familija: Asparagaceae

Srpski: Bušeova Vitlejemska zvezda    

Mađarski: Kónya madártej, Kónya sárma

Engleski: Bouché’s Star Of Bethlehem;

Nemački: Bouchés Milchstern

Etimologija: ime Ornithogalum potiče od latinske reči ornis (ὄρνις) i gala (γάλα), starogrčkih reči za „pticu“ i „mleko“.

Ornithogalum boucheanum (Kunth) Asch. je dobio ime po nemačkom botaničaru Peter Carl Boucheu (1809.-1881.), jednom od članova ugledne porodice botaničara i baštovana.

Status: Zaštićena vrsta Republike Srbije (Pravilnik o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva (Prilog II)).

Rasprostranjenost: Istočnosubmediteransko-panonsko (pontski) florni element. Ornithogalum boucheanum je rasprostranjen u centralnoj i jugoistočnoj Evropi. U Mađarskoj, nekim delovima, je jako ugrožena, u Austriji je retka i kritično ugrožena, u Slovačkoj ugrožena, a u Srbiji je ova vrsta zabeležena na svega nekoliko lokacija, uglavnom u Vojvodini.

Biologija: Ovo je višegodišnja, lukovičasta biljka iz porodice Asparagaceae sa cvetovima u obliku zvezda koji obično imaju zelene pruge na spoljnoj površini. Visoka je oko 40-50 (60) cm. Vrsta se može se naći u cvetu tokom prolećnog aspekta (kraj IV meseca).

Stanište: Javlja se na različitim staništima, uglavnom na šumskim čistinama, hrastovim šumama sa proređenim sklopom, na otvorenim padinama, u dolinama uz vodene površine, u nizijskim predelima sa visinskim opsegom do 500 m. O. boucheanum se javlja i na travnjacima u vinogradima, međama, zaparloženiim mestima, pašnjacima, pored puteva, na glinovitim (ilovastim) zemljištima na lesu i na humusnim peskovitim zemljištima.

Napomena: Biljka, posebno lukovica i cvetovi, sadrže srčane glikozide, posebno konvalotoksin i konvalozid koji su toksični za ljude i stoku.